Kada se govori o boksačkom klubu koji u sebi ima sve segmente koji su preduvjet za stalan i vrhunski rad, u prvi plan, i to ne slučajno, dolazi Boksački klub Leonardo u kojem je predsjednik i trener Leonard Pijetraj, inače i izbornik Hrvatske seniorske reprezentacije.

Kako se dugo gradio klub koji ima glavu i rep?

To se radilo godinama. Kada sam stvarao klub po nekoj svojoj viziji, nisam odmah složio kockice koje su ponudile besprijekoran mozaik. U biti, ja sam samo radio posao koji volim. Zahvaljujući tome izgradio sam klub koji je na pravilnom putu sportskog dokazivanja. Zahvaljujući sistematskom radu, djeci i mladima, gradi se i tradicija koja klubu donosi ozbiljnost i profesionalnost.

Kako su raspoređeni borci koji donose medalje?

Mi u klubu trenutno imamo 20 boksača. Što se seniora tiče, osim mog sina Erika koji boksa u kategoriji do 64 kg, svi ostali su od 75 kg na više. Manji i mlađi boksači , naravno , nastupe imaju u lakšim kategorijama.

Je li to obrazac po kojem ste bili najuspješniji na prvenstvu Hrvatske?

Svakako. Moj je cilj i želja raditi sa svima koji imaju potencijal. Dobro je imati šampiona kojima on treba biti motiv da zapnu još više i kada im i ne ide. Pogrešno je i za klub pogubno sve “karte” baciti na jednog čovjeka koji će možda i otići iz kluba ili zbog životnih izazova od boksa i odustati. Kada su u igri svi, klub može nešto i planirati.

Kakva je konkurencija u Hrvatskoj?

Mene nikad klubovi iz Hrvatske nisu tjerali da budem bolji. Ja u njima jednostavno ne vidim konkurenciju. Hrvatska nema profesionalne klubove. Ima klubova koji iskoče kada nađu sredstva. Na žalost, to ne traje dugo. Proces stvaranja boksača je dug a onaj koji daje novac hoće da se ulog brzo vrati. Iz tog razloga kupuju se jeftini boksači koji ubrzo nestanu. Meni su kao treneru stoga konkurencija Kuba, Rusi, Kazahstan. Prvak Hrvatske u svijetu ne znači ništa. Iz tog razloga ja sam odavno izbacio emociju da je dovoljno biti dobar samo u Hrvatskoj.

Što treba promijeniti u domaćem boksu?

Puno toga trebalo bi se činiti na drugačiji način. Vi morate bimati ljude koji vode boks, koje gura entuzijazam. Nitko od njih nije profesionalac da bi od toga i živio. Tim ljudima vrlo brzo bude puna kapa prigovora onih koji ničim nisu zadovoljni. Jako je teško uskladiti profesionalca i entuzijazam. Dosta njih odustane kada shvati da mora trošiti svoje veze ali i novce. Jedina formula za uspjeh leži u nužnosti da se klub i savez uhvate za “jedan štap”. Na taj način mogu se i pokrenuti projekti za koje treba ponovno vrijeme. Svjetska ili olimpijska medalja može imati financijsku težinu za neke dvije godine. Nakon toga opet morate osvojiti nešto prestižno. Bez toga ste opet na početku.

Postoji ambicija da se postane promotor s profesionalcima koji donose novac?

Ja ne želim biti promotor. Ja sam menadžer i trener. Od 2003 do 2008 tako radio sam u Americi s legendarnim Donom Kingom. Nakon toga 3 godine bio sam u Kazahstanu. Uz to iza sebe imam i 2 godine rada s Francuzima. Mogu se pohvaliti i s boravkom u Japanu. Bez toga, ja kao trener ne bih mogao preživjeti. Ja od primanja koje imam ovdje slobodno mogu kazati da svoje boksače treniram besplatno do trenutka dok oni ne počnu nešto zarađivati. To je toliko mali postotak da u usporedbi s radom u ostalim zemljama nije ni vrijedan spomena.

Ambicije su dakle…

Naravno da želim imati profesionalne boksače koji zahtijevaju stalan i uporan rad kroz cikluse i programe rada. Uz njih želim i vrhunske amatere koji će imati što pokazati na Olimpijskim igrama ili svjetskim i Europskim prvenstvima. Kada boksač takvo što učini, ima otvorena i ona vrata koja nude profesionalni dril ali i zaradu.