Kada netko spomene BK Pulu, uspomene odmah odlutaju u prošlost koju je pisao neponovljivi Mate Parlov i momčad koja je u bivšoj državi godinama harala gdje god se pojavila. Tada i9 sada u klubu je bio tajnik Miroslav Hlušička.

Ono što je bilo nekad i ono što je danas nema nikakvog smisla uspoređivati. Puno se toga dogodilo a da se to ne bi osjetilo u sportu odnosno boksu. Iz tog razloga ambicija da se ima nekakvo domaće ligaško natjecanje je iluzija. Dobre želje koje su bile vezane za Regionalnu ligu na žalost nasukale su se na hrid besparice. Kada se to dogodi i planovi imaju drugačije dimenzije kada se kroji nekakva klupska politika.

Pulski boks danas?

Prvo ime je u svakom slučaju Marko Čalić. Iza njega trag na ringu ostavila je generacija u nkojoj su bili Mirsad Ahmeti, Sanjin Pol Vrgoč. Nakon njih ukazao se i Orhan Avdi. Na pragu karijere su Djego Mamić aktualni prvak države u mlađim seniorima te Patrik Licul. Njihovim sazrijevanjem BK Pula nema momčad ali ima kvalitetne pojedince koji mogu uskočiti u boksački vlak promjena koji sve više fokusiraju pojedinca kao mjerilo za klupski uspjeh.

Gdje je danas Marko Čalić?

Kako u amaterizmu cvijeta besparica, on da bi preživio morao se okrenuti profesionalizmu. Kako i koliko će to on iskoristiti pokazat će vrijeme. On se praktično bori po čitavoj Europi gdje nadiru odlični suparnici iz istočnog lagera. Konkurencija je jaka i svaki kiks na profi ljestvici gura dolje i vraća na početak. Biti interkontinentalni ili bilo kakav prvak vani nije nimalo lak zadatak.

Pula i Državno prvenstvo?

Boks u puli nije masovan. Izgubili smo radništvo odakle je dolazila većina boksača. Ostali smo na konobarima, studentima i trgovcima. Čija djeca biraju alternativne lakše sportove. Bok je pretežak i surov da bi roditelj doveo sina koji bi se nečemu mogao nadati tek nakon barem 5 godina surovog rada. O predrasudama da i ne govorim.

Dvorana kao prednost?

Ako se sjećate gdje smo radili, jazbina je izbaciloa velike šampione. Mi imamo dvoranu koja ne može funcionirati sama. Mi imamo klubove članice sa po jednim boksačem i nikakvim ustrojem. Mahom su to privatni klubovi trenera ili pojedinaca koji se iz nekog interesa vrte oko0 boksa. Cjelovita organizacija koja je nužna za mečeve, revije ili prvenstva praktično ne postoji. Mi sve to imamo ali smo odustali. Zašto? Što god napravili dobivate trošak koji netko mora pokriti. Smatram da bi se stvari pomakle na bolje kada bi postojala rigidnija pravila koja bi isključila gomilanje klubova s jednim borcem. Na taj način boks klizi prema dolje i velike kvalitete nema.

Pitanje trenera?

U našem klubu novi prvi trener je Marko Čalić. Njegov otac, Dorian formalno je u mirovini, i njegov je prvi pomoćnik. Svi u klubu mučimo se da sutra ne bude zadnji dan, svjesni činjenice da je iluzija kopati po starim danima kojih jednostavno više neće biti. Boks u Puli sigurno neće stati. Pitanje je samo kakve će kvalitete biti.