U svakom sportu pa tako i boksu pored one svijetle strane na kojoj blješte titule i medalje postoji i ona koja donosi stanke, nedoumice i bojazni zbog ozljeda. Nešto tako u svom životu više je puta prošao član BK Leonardo, Erik Pijetraj.

Ozljede su još uvijek problem?

Sada je hvala Bogu, sve manje toga. U početku sam stalno imao veliki problem. Po nekom nepisanom pravilu svake godine, kada bi krenuo završni dio sezone ja bih se ozlijedio.

Pa idemo redom?

Prvo mi je iskočilo rame zbog kojega sam imao stanku od godine i pol. Nakon toga mi je puklo stopalo. Nakon njega tri meča sam boksao sa slomljenom rukom na prvenstvu Hrvatske gdje sam uzeo srebro. Dok sam bio u pubertetu lomile su me kronične migrene. Prošle godine obolio sam od Epstein barr virusa koji me ponovno udaljio od boksa. Ali ne žalim se. Ozljede su sastavni dio sporta i na to sam navikao. Vi ako želite biti profi tijelo morate na svakom treningu gurati jedan korak više. Ono na to često nije spremno i dolazi do pucanja. Kada se tome doda stres i pritisak, ozljede nisu drama već svakodnevnica.

Koliki je bio uteg prvenstva Hrvatske?

Bio sam siguran da sam najbolji. Već sam dva puta to osvojio. Nadao sam se boljoj konkurenciji. Kako nije bilo ni jednog jačeg imena, do nove titule došao sam bez naprezanja. Nastupio sam reda radi i to sigurno nije moj najbolji boks koji mogu trenutno pokazati.

Otac ti je ujedno i trener. Prednost ili mana?

To je u biti dvosjekli mač. Prednost je što svi zajedno živimo boks kao sport. Tu si stalno pod lupom i jasno je da se pazi što se radi, jede, odmara i ostale sitnice. S druge strane zna biti i tenzija. Ja slušam oca kao oca, trenera ali i šefa. On mi naime daje i plaću od koje i trenutno živim. Na sve tri fronte on je glavni i to zna dovesti do konflikta. Kad se na kraju smirim, jasno mi je da imam ne samo najboljeg trenera u Hrvatskoj već i u svijetu. Ako netko od mene može učiniti profesionalca onda je to sigurno on.

Što se gradi na treningu?

Moj stil dobro prolazi u Americi zbog tehnike koja je moj glavni adut. Ja mogu biti boksač koji će izgubiti meč ali nikada neće dobiti batine. To što vama sada govorim ja redovito odradim i na ringu.

Vi ste natjecatelj ali i trener, može li to skupa?

Ako mislite na umor ili zasićenje to kod mene ne postoji. Ja ostajem 2 sata poslije svog treninga i to u biti nije neki strašan posao. S druge pak strane, to treniranje drugih donosi mi i plaću ali mi i pomaže da usavršavam tehniku koja je moj forte. Drugi dečki na žalost kao seniori moraju raditi. Roditelji ih više ne mogu pratiti. Ja to radim od 14 godine i nije mi teško.

Koji izazovi stižu?

Od jeseni stiže Svjetska boksačka liga i tome se radujem. Pored toga, ostanem li zdrav, u planu su i nastupi na seniorskom Europskom prvenstvu kao i onom do 22 godine.

Kada na ring bez majice?

Po nekim mojim kriterijima to bi se trebalo dogoditi nakon Olimpijade. Tada ću imati 23 godine i bit će idealno vrijeme da se učini korak dalje. Ali idemo polako. Bit će tu treninga, borbi i titula do tada u kategoriji do 64 kg.