Boksački klub Delnice nije veliki klub ali ima velikog borca. To je Matteo Komadina koji je nedavno u Zagrebu na prvenstvu Hrvatske bez borbe po treći puta ponio titulu najboljeg u kategoriji do 60 kg.

Moj klub djeluje već 10 godina i ja sam tu od samoga početka. Nezgodno je jedino što se uz taj sport koji je zahtjevan da bi se preživjelo mora raditi svakodnevni 8 – satni posao. A da bi se na sve stiglo i dva puta dnevno treniralo potrebno je puno strpljenja i radne kombinatorike. Ulazak u sam ring i borba u biti dođu mi kao odmor.

Kako se u boksu može nešto i zaraditi?

Oni koji se bave boksom da je to dosta teško. Mi živimo kao profesionalci a zarađujemo tako što moramo biti stalno utrenirani i fokusirani. Kada zazvoni telefon i stigne ponuda moraš biti spreman da za par dana osvaneš na turniru ili u nekoj borbi. Kada si profi nemaš takvih problema. Sve je planirano u dan. Znaš da ispred sebe imaš nekoliko mjeseci , planiraš sparing partnere , gledaš snimke. U amaterizmu toga nema.

Hrvatska reprezentacija?

Promijenila se na bolje. Zahvaljujući predsjedniku Boni Bošnjaku i njegovom timu sada ima daleko više mečeva, više turnira , jednostavno više se boksa. Nema onih rupa koje se moraju popunjavati samo treningom.

Puno je asocijacija koje sada spajaju amatere i profesionalce?

Ja sam to osjetio i vidio kada sam odradio dva meča u WSB -u. Imao sam dva teška meča u kojima su mi suparnici bili europski i svjetski prvak. Tu je bila i neka zaradica. Ja se osobno još ne vidim kao profesionalac. Zadržao bih postojeći status , “nagomilao” iskustvo, pokušao izboriti Olimpijske igre a poslije što bude. Da i odem u profije mogu računati na mečeve sa suparnicima druge ili treće kvalitete. S 24 godine mislim da imama vremena jer sve uvijek, naučio me život dođe na svoje.

Koliko si se ti promijenio kao boksač?

Najveće se promjene osjete nakon velikih turnira ili mečeva. Za mene je to bila Regionalna liga u kojima su suparnici bili momci iz okolnih zemalja. To podigne boksača jer u Hrvatskoj manje-više svi se znamo i domaći nastupi često postanu sparinzi. Kada te na ringu čeka borac koji te želi nokautirati u prvoj sekundi jasno je da i ti s drugačijim stavom dolaziš na rukovanje.

Kako do sparinga?

E to mi nje u Delnicama najveći problem. Iz tog razloga često odlazim u Zagreb gdje treniram u Gladijatoru. Pored toga imam i nu Sloveniji nekoliko dobrih boksača koje koristim kao sparing partnere. Na papiru je to jednostavno ali mu praksi za amatera skupo. Gdje god da ideš barem 100 eura svakog vikenda “izleti ” iz džepa.

Što je sljedeće?

Sada me čeka turnir na Tajlandu gdje će krajem ovog mjeseca nastupiti 30 zemalja. Ja ću uskočiti u kategoriju više odnosno poluvelter. Vidjet ćemo kako će sve ispasti. (c)